ENA ŠARIĆ

Ena Šarić, 22.10.1989. Zenica. 

Studentica Filozofskog fakulteta u Sarajevu.

Fotografije zabilježene mobitelom, tablet kompijuterom i digitalnim aparatom.

 

 

REUF IBRELJIĆ

Autor je rođen u Zenici, gdje završava osnovno školovanje. Svršenik EIPM u Travniku i trenutno student na IPF-u u Zenici.

kontakt: ibreljicreuf@live.com

PRIČA IZ ISTOIMENE OBJAVLJENE KNJIGE „RUKA“ AUTORA Reufa Ibreljića

RUKA

Jedanaesti je juli. Sunce grije, peče, spušta svoje vrele zrake na ovaj dunjaluk, a dolje daleko na komadiću zemlje bosanske kao da se odvijaju scene iz Džehennema.

Plač, jauci, vriska male djece, pucnji, psovke zlikovaca. Muškarci, žene i djeca se skupljaju, trče.

Žene nose malu djecu u naručju. Oni što mogu hodati trče za majkom držeći se za njene dimije. Znoj lije, kipti, žeđ uhvatila. Poneko nosi zavežljajčić sa ono malo stvari što je ponio iz svoje kuće. U toj gomili koja se skupljala u bazi Unprofora u Potočarima je i jedna žena, Fatima.

Mršava, obraza ispijenih i blijedih, uplašena. Sva njena ljepota i nekadašnja svježina su nekako uvehnule, osušile se i iščeznule za ove četiri godine rata. Pa kao da joj ovo julsko sunce trga i posljednje latice ljepote. Trči ona tako i vodi za ruku svog sina Amira. Stisnula ju je kao nešto najdragocjenije.

To je sve što joj je ostalo, jer muž joj je poginuo na početku rata.

''Majko, to boli!“

„Oh, sine, požuri! Požuri da se sklonimo u gomilu.“

Odjednom, ispred njih se ispriječi jedna strašna spodoba. Očiju crvenih, zakrvavljenih, masne i prljave crne kose i brade, sa šajkačom na glavi. Kao sami šejtan iz najvećih dubina džehennemskih, željan krvi, trže Amira majci iz ruke, udari ga puškom u leđa i potjera ispred sebe prema koloni muškaraca. U tom trenutku iz Fatiminih prsa se ote strašan krik:

''Neeee! Ostavite mi dijete! Krvnici! Zlotvori!“

''Majkooo, majko! Ne daj me, majko!“

Fatima trči, stiže četnika, udara ga, vrišti i viče iz sveg glasa:

''On je dijete, ostavi ga, molim te.“

Četnik se okreće, psuje joj i kundakom puške udari je u lice.

Krv joj poteče dok je padala u prašinu ispred sebe, ali opet se diže, obrisa lice rukavom uprljane košulje i nastavi da trči za sinom. Amir se uspio otrgnuti i bježi od četnika. Zagrli majku. Sav drščući, plače i jeca:

''Ne daj me, majko! Bojim se. Bojim se više nego ikada do sada. Više nego Hanifinog Garova kad zalaje na mene.“

''Ne boj se, sine, ne boj se. Ne da tebe majka.“

Četnik,  prljavog osmijeha na grubom  licu, je lagahno išao prema njima.

Amir izvadi iz džepa sliku i tespih.

''Na, majko! Uzmi ovo! Uzeo sam to iz kuće prije nego su je srušili.“

''Neka, sine, bit će kuće! Samo da ti budeš živ.“

''Halali mi, majko, ako te ponekad nisam sluš'o.“

Suznih i krvavih očiju gledala je svog, tek procvalog, sina. Uzela ga za slatke obraze i drhtavim glasom mu govorila:

''Ma sluš'o si me, sine, sluš'o si uvijek! Pa ti si još dijete, šta da ti majka halali?!“

Teškom mukom se tek na trenutak osmijehnula.

''Pa tek si počeo živjeti, zlato moje.“

Stišće ga i grli sve jače i jače. Ali ona strašna ruka opet je stigla do njih dvoje i ponovo počela otimati, trgati i udarati. Opet su počeli vrisci. Amiru sada poteče krv iz usta. Četnik mu i dalje psuje, gura ga puškom, tjerajući ga u kolonu muškaraca. Fatima trči, pada, ustaje dok u ruci stišće sliku i tespih. U toj masi koja se muklo kretala odjekuje njen glas:

''Amire, sineee. Pomoziteee!“

Odjekuje taj jauk i gubi se u šumama, rijekama, u nebeskim visinama. Krik koji niko ne čuje, krik majke kojoj odvode jedinog sina, majke koja ostaje sama!

Niko joj ne pomaže, samo se poneko okrene da vidi još jedan u nizu dijelova ove krvave epizode.
Sama je Fatima, k'o i njena Srebrenica! Ranjena, slomljena, bespomoćna.

Bože! Ima li ikoga na ovome svijetu da joj pomogne ili je ostavljena na nemilost krvnicima kao i njen grad?

Trči ona tako, sapliće se o svoje dimije, jamenica joj spada, a ona je u trku podiže iz prašine i vraća na glavu. U mislima joj odjekuje:

''Bože Dragi! Zašto nam ovo čine?! Zašto nas mrze, ubijaju?! Je li samo zato što smo muslimani, što drugačije vjerujemo, drugačije se zovemo?! Jesam li ja samo kriva zbog toga što sam Fatima?! Kako bi njima bilo da im neko trga i odvodi dijete iz ruku?! Da li oni uopće  znaju koliko to boli?!“

Usne su joj ispucale i krvave. Žedna je a sunce podjednako peče li, peče. Dotrčala je do vojnika Unprofora, udara ga rukama, govori sada njemu:

''Pomozite, ne dajte da mi odvedu dijete. Pa vi nas trebate braniti. Sram vas bilo!

Samo stojite i gledate. Dijete, dijete su mi uzeli. Čuješ li ti mene?!“

Riječi zamijeniše jecaji koji su navirali iz Fatiminog grla. Vojnik ju je samo tupo gledao i gurao puškom hladno joj govoreći na engleskom:

''Go! Go!“

Fatima je i dalje išla za njim. Vukla ga, plakala, molila, ali vojnik ju je samo odgurnuo, ušao u džip i otišao. Ona, onako iscrpljena, sjede u prašinu i tupo se zagleda u sunce, a u ruci stišće Amirovu sliku. Stavi je onda u njedra da je ne izgubi, a tespih u džep poluvera. Najednom se oko nje sve poče okretati. I sunce i zemlja i ljudi. Sve to postade jedan veliki vrtlog koji se kreće velikom brzinom i sve propada, nestaje, ništa više ne vidi i ne čuje. Izgubila je svijest. Koliko je sve to trajalo, ni sama nije znala.

Samo je osjetila vodu na svome licu i osluhnula neki glas kako je doziva.

''Fato, Fato, jesi li živa?!“

Polahko otvori oči i vidje Hanifu, svoju komšinicu.

''Hajde ustani, hajmo! Eno autobusi za Tuzlu, za žene i djecu.

 ''Amir , gdje mi je Amir?!“ – jecala je Fatima.

''Hajde! Doći će on, ako Bog da.“

Hanifa joj pomože da ustane i otrese prašinu sa njenih dimija, pa polahko, teturajući, uđoše u autobus. Sjela je Fatima. Nema više ni glasa, ni suza! Samo bol, neopisiva bol, tu u prsima. Pritišće je, guši. Stišće ona sliku u njedrima. To je sve što ima. Misli je vraćaju u sretne dane kada je rodila svog Amira. Kakva je to bila radost?! Njen Izet uzeo ga u naručje i vrtio se sa njim po sobi od sreće. Pa kada je prohodao, krenuo u školu... Kao da sada čuje njegov slatki glasić:

''Mama, mama! Bit ću veterinar, a znaš, samo neću liječiti Hanifinog Garova. On me stalno hoće ujesti.“

Kada se toga sjetila, opet joj je onaj kiseli osmijeh, u ovom crnilu koji ju je okruživao, ipak zablistao na umornom licu.

Pa kad je jednom, vraćajući se iz škole našao malo ptiče koje je ispalo iz gnijezda, a on ga sav razdragan donio na dlanu, pa veselo kliknuo:

''Vidi, mama, kako je lijepo.“

Išao je on za njega tražiti crviće i hranio ga, a kada je ojačalo i moglo letjeti, pustio ga tepajući mu:

''Idi, leti, ptiću moj mali!“

Uzdahnu ona duboko i tiho za sebe progovori: ''Gdje li si sada, moj Amire. Zašto mi te uzeše?! Zašto, prokleti bili?! Sjeme im se, da Bog da, zatrlo. “

Ubrzo stigoše u Tuzlu. Smjestiše ih po školama, salama. Jad  i tuga kakva se zamisliti i opisati ne može. Fatima se smjestila kod neke žene u podrum, čekajući i osluškujući vijesti. Nada se da će doći.  ''Razmijenit će ga“, govorila je samoj sebi.

Kada bi čula da je neko došao iz Srebrenice, raspitivala bi se za svog Amira, ali ništa.

Svaki dan se vraćala skrhana, slomljena i beznadežna jer su se pročule  glasine da su muškarce poubijali i zakopali ih u masovne grobnice.  U Fatimi je, ipak,  tinjala neka nada i tješila je samu sebe riječima:

''Ma nije moguće! Pa on je tek dijete. Ništa im nije skrivio.“

Rat se završio. Godine prolaze, a sa njima se polagahno gasio i onaj tračak nade  koji živi u njenoj duši. Ide ona zajedno sa majkama Srebrenice koje odlaze od grobnice do grobnice tražeći svoje sinove, muževe, braću, očeve.

Ne zna više Fatima da li želi ili ne želi da ga nađe. Ako ga pronađe, njegove kosti, onda će umrijeti u njoj ona potajna i skrivena nada da je možda živ i da je otišao negdje, samo ne može da se javi, ali da će svakoga trena pokucati na vrata njihove obnovljene kuće u Srebrenici i uskliknuti joj:

''Evo me, majko!“

Jedan dan je pozvaše iz Centra za nestale:

''Dobar dan.  Je li gospođa Fatima?“

Uzdrhtalim glasom samo je izustila:

''Da, izvolite!“

''Molim vas da dođete. Identifikovali smo vašeg sina!“

Fatima ništa ne reče, spusti slušalicu i sjede, a onda joj se zavrti u glavi poput onoga dana u Potočarima. Opet je odnese onaj isti vrtlog i opet izgubi svijest. Kada je došla sebi, uze sliku svoga Amira i sjetno je pogleda. Opremila se i krenula u centar. Kada je stigla, pokazaše joj kosti.

''Evo, gospođo Fatima! Ovo je ruka i glava vašeg sina. I ovaj komad zelene trenerke. Žao mi je, to je sve što smo uspjeli pronaći.“ Na lobanji se jasno vidjela rupa od metka. Fatima uze kosti ruke i zajeca.

''Sine moj! Da li je to ona ruka za koju sam te vodila zadnji put, ruka koju su mi otrgli.

Nisi uspio procvjetati na mojim rukama. Iz korijena mi te istrgoše.

Htjede dušmanin da nas nestane, pa nam pobiše ljepotu našu. Zlo nam posijaše! Prokletnici!“ 

Sada kišnog i tmurnog jedanaestog jula, ukopa ona svoga sina. Gledala je i milovala zeleni bašluk, čist i neuprljan, poput duše njenog Amira.

Blistavi nur podigao se iznad njegovog bašluka i hiljada bijelih nišana, pa se širi da osvijetli tamu koja se savila u ovoj prelijepoj Srebrenici. Jedino oni, čisti i bijeli, zauvijek će biti tu, svjedočiti i opominjati na crnu i krvavu mrlju naše domovine. Opominjati i podsjećati na sramotu cijeloga svijeta koji je znao i vidio, a ništa nije učinio.

Fatima diže drhtave ruke ka nebu i prouči Fatihu, pa sklopivši ruke zahvali Uzvišenom Allahu što nije rodila ubicu i krvnika. I kao da oćuti Amirov glas koji je tješi i smiruje joj dušu.

''Živ sam ja, majko, živ sam! Samo vi to ne vidite!“

 

IVA DAMJANOVIĆ

IVA DAMJANOVIĆ

ZAGREB-HRVATSKA

Rođena 6.10.1974. u BiH, LIVNO. Živim u Zagrebu, objavljujem po internetskim portalima i facebooku, pjesme su mi objavljivane u Narodnom listu - Zadar. Sudjelovala na raznim pjesničkim natječajima i pjesničkim maratonima, dobitnica sam nagrade za najneobičniju  ljubavnu pjesmu Kluba umjetničkih duša Mrkonjić grad na natječaju „Pjesma nad pjesmama“ i pjesničkog natječaja umjetničke udruge spark- Zagreb, uvrštena u raznim zbornicima, pobjednica natječaja u kategoriji odraslih; Na krilima sombora"- Sombor, pobjednica natječaja XI NATJEČAJ HUMORA I SATIRE 2012  (najiskrenija satirična pjesma), uvrštena u zbornik Mi smo skupa i kad smo daleko - Kikinda, Pesničko proleće Čukarica, Zbornik Sinđelićeve Čegarske vatre 2012-Niš

AMFORA  LJUBAVI

Neuhvatljivom žudnjom bila osjeta

Grlim nadu koracima okopnjelog sunca

Vječnošću krika bezglasnog zovem te

Nečujnim iščekivanjem slutnje dodira

Poželim probuditi se pod ognjem  nespretnih uzdaha

Nagošću duše nutrinom rasuti se tobom

Popločenih tananih nemira  blagonaklonosti dodira

sve prošle i buduće greške ispravi

astralima  nesputane  mahovine nježnosti

izmisli izatkanim grafitnim mozaikom

milovanjima  novu definiciju ljubavi

moju i tvoju,našu jedinstvenu

opiši mi izvore iskorjenjenih  eluzijanskih strasti

Erebovu tamu vječnosti porivom groma

ispleti u božanstvo medovine

Obrubom vrata  ranjivog zapiši  reprodukciju grijeha

Proljećem pristiglim oplodi me vinom ljubavi

Poezijom ogoljenih krhkih dodira prizovi anđele

Svjedočit će  ostvarenom mitu.

Plejade spajanja duša vulkanima iskričastim

Ljubeći se amforama izvirući na obalama morske pjene

Peripetiju spleta udisaja vatrom hraneći zagrljaje čežnje ljubavlju

Ploveći kočijom bogova Olimpa u raj

Hraneći se vjernošću presude  iscrpljene strasti

Krstareći morem ustoličenih vrisaka požude

Ljubavlju besmrtnih oživljenih duša

KAZNI ME

Skidam cilindar srama

Sve nedaće postojanja

rekonstruiram metamorfozom

Ogrnuta ogrtačem suvišnog

Divusom ljepote

Prizivajući te brežuljku

Čak i ulična svijetla ljube me

Svodovima požudne svjetlosti

Promatram izraz tvog lica

Bezglasni krik strasti

Drhtavost tvojih napetih mišića

Pohlepa želje je neizdrživa

U meni okrilje neprosutih davanja

Prezrele su me noći nepopijenih oluja

Izgubila sam ključ oboljelih nemira

Zagolicaj me iznenađenjima svojih košulja

Vitičastim naletom

Zasljepljujuće posvete razmazi me

Stranputicom grudi izreci glasno vriskom

Stogodišnje nesanice

Transparentnim performansom

Milimetrima isplači se vragolasto

Negdje na puteljku ostavili smo davno

riječi neizgovorene

prešutane,nenapisane

One su ljubavno dozivanje nedostajanja

soba još miriše na lavandu

mrakom iščitavamo žudnju

ona je kao nerastočeni drvored pejzaža

nesvrstani dio svanuća

jablanom čulnosti osjetim legure pitomosti

pulsira zrak otiscima dlanova

ove noći osmijesi ,pogledi

pramenovi kose se poklanjaju

bezrezervno

mi smo na rasprodaji

teče predumišljaj pitkih šapata

Pod njedrima čuvam Bibliju osmijeha

Ispisujemo pjesmu nestajanja

Sve dok ne ostanemo praznih ruku.

Odričem se svih zapovijedi

imena svog

Kazni me ponovo

Ako znaš kako

KRADEM TI SNOVE

Hipofizom uma

kradem ti snove

smijem se u sebi podrugljivo

a opet

najljepši su zvuci

uvlačenja pod kožu

volim naše kolokvije neumorne

na jastucima svilenim

neprimjetno iznikoše ognjem

sve skrivane istine

usnama pulsira slabost

zjenicom tinja vrelina istrpljena

okovana jetrom rasjekle samoće

trepavicama posijala sam prah sreće

moj si morfij ,

izabirem crte osmijeha

urezujem tijelom slatkoću s okusom šećera

tražim odistinsku liniju vječne ljubavi

marginom čežnje razbistrila se noć

u ovoj partiji šaha nema povlačenja

noir filmova ni predstava

prodajmo dodire

magičnoj noći divljine

nedostaje mi srž pjesme s mirisom breze

ugasi pohlepu ogrlicom tečnosti

premalo je ostalo nade za bijeg

u meni mirišu priče neispričane

razigranost nevine Aoide

nudim ti gostoljubivost zakletvom munje

svrgnućem tame častim te na oltaru žrtvovanja

priznaj

ja sam tvoja velika istina

MODRIM DUBINAMA

Cjelivam knjigu života na dlanu ispisanu
Vrelom krila punih čežnje
raspiruju se otrgnuti mirisi 
ćutim te morem 
obrise tvoje u nježnost šćućurene pohote 
Pretvaram u mrežu snova
sedefom nagosti ožeđale
Dodirujem stvarnost 
Upijam nebesko sunce pokore
Svaku kaznu noćas prihvaćam
Bespućem svilenih sjećanja
raspiruje se bjelina od čekanja
poput ugaslog mirisa jasmina u kosi
što strpljivo čeka vjedro mora ljubavi
mrvim tamu jagodicama prstima,onu toliko neželjenu
sažviježđem tišine zovem te trepetima žeđi posrnule
tu si ,da umiriš poezijom sjedinjenja u dvoje
izbistriš proplanke nutrine
njedrima preliva se veo urlika stradanja
u zasjedi izgovaram rađanje ekstaze bez trunke srama
prosipa se tijelima stvarnost raspojasane požude
izvijanjem tijela poklanjam ti svu kišu neizrođenu
i more ćuti traženje kapljica anđela
što prekriva nas ogoljenom željom
plamom ostavišmo pečat za pamćenje
oteta toplina otapa nemire
vatra neotkrivena prelistava albume sjećanja
zenitom vriska razderanih vatrometa suzama
simfonijom slapa upijaju se stope 
zvukom prešućene bajke 
modrim dubinama
kroz noć njišemo se se kandilom srca
tijelima klize pitka uramljena vječnost
valcer radosti rasutih svitanja
ovjenčana preambulom pritajenih
kovitlaca glazbe, 
versima grudi
upijajući obmane blaženstva dočekujući jutro
na postelji ostaje zapečaćena noć
osvjedočeno lutanje i traženje pod zvijezdama
bezuslovno zbirom idigo žudnje
amanetom slobode hraneći se
dogorjeva etar predumišljaja
alegorijom ulivanja rijeke u planinu
bez osvrtanja i povratka
hrlimo tajnim galaksijama
svjetlošću dozvani
modrim dubinama

 OPLAKUJEM TE

Epom nevidnosti opjevan si

Toplotom ognjišta nutrine

Klobukom života zaštićen si

ritualom  kompozicije okišnjenja  sjena

obličjem Rožanice oživljavam te

galaksijom svemira

epitetom svjetlosti uznemiravam ti vid i osjet

proždirem te plaštom bjeline

stvarajući božanstvo proljeća

prinosim ti žrtvu  svežnjem klasja pod njedrima

utisnut arhitepskim znakom očitujući izvorište snage

hipozom nesvjesnog oduzimam ti razum

prosvjetljujem mrak ćudljivošću čisto iz hira

vezivam te krljuštima svojih želja

na trpezi mojih požuda

preobražen si u svetilište moga hrama

poklanjam žetvu izobilja odvajajući suton od dana

bdijući ogrtačem kreposti munje svanuća prizivam

zar ne vidiš

tijelom oplakujem te uzdasima utopljenika

grudima proždirućeg predavanja

blagošću bjeline nagovještavam ti život

PLAČ U DVOJE

Ciklična

pobuna dlanova

iznenađuju oscilacije

zavoljelih česmi

premošćujem drvorede imaginarnog

Ušuškana konturama

šapata nježnosti,

trezvenom navikom utjehe,

u meni zavijaju bure

anomalijom osmijeha,

papirnati spokoj  nenaslućeno drijema,

raskrvarene mape na dlanovima

razlivaju se neupitnim šapatom molitve

mjerljiva nedostajanja

izabirem riječima melem iskrenosti

konstalacijom neisklesanih misli

rješavam rebuse

po oluji srca

a sanjam "Clair de Lune"

neizgovorene rime

harfom plača u dvoje

PROSJAK

Prosjak podbočen utornom zavjesom života

Skromno oblutak sunca ispipava

Oporost zraka diše vraćajući se u prvobitno stanje

Epoha sjaja ambisa nadanja

Univerzumom nedokučivosti besmisla

tračak humanosti prosi

prošlošću žigosan

u starom izderanom odijelu

sniva amulet spasa

molitvom skuplja krpice dostojanstva

priprosta beznadežnost nepremostivog

inicijacijom sebe podsvijest prožeta paklom

nad porazom samosvijesti neumitno reflektira

plašt praznine u smjeru ponora

ćuti pjesmu utopljenika

sagu utopije srcem motri

još jedan simpozij mraka i svijetla

razotkrivena srž bivanja prapočetka postanka

borba samog sebe sa životom

orošenim stupom dok ruka drhti istina zgrčena

negdje u kutku skrila se bistrina,utočište mira

ostaci uzdaha uokvireni spojnicom

oksidirajućeg neobzira

razgraničena perspektiva, zamućena interpretacija

stvarnosti i iluzije

staklom izrezbarena nutrina

otrunula mitom sudbine bezdana

a ipak nemoć hrabrošću i ponosom tjera

izbjegava stereotipe okrutnosti nemani

neprepoznatljiva snaga presvučena

ovojnicom suncokreta

još jedna prilagodba životu

PROSTIRKA UVALA BESKRAJA

Izbjegla sam prijeporni sud, tvoj zaleđen

Pod lipovom krošnjom čekam te

Posvećena nadi s vrčem

Osunčanih topola dodira

Prstima utisnuo si ocvale paprate da pamtim te

Pamukom paperja nježnošću nevidnom trag mi ostavio

još sam na našem starom mjestu

daljinama kroz sjene osluškujem poznate mi korake

priđi nečujno,tišinu mramornu rastavi

na nepopravljive čestice

ne gledaj me suze u očima zaustavi

suzom zadnjom toplom

okupat ću te opipljivim morskim valovima

ispij čežnju sakrivenu vremenom čuvanu ,nedotrajalu

neljubavlju oslabljelu.

ovojnicom retrospekcije

prodefiliraj obolom natopljene siluete ,

ožeđale

sreću prigrli svjesnošću slutnje

vinom žudnje nakapane

opjevaj mi savršenstvo duše

isprosi vrelišta moja

nataloži se ostacima mojeg sunca

bezvremenski rajskim sidrištem

vriskova me omeđi

ispiši impresiju jedinstvenosti uzimanja i davanja

obilježi me ogrlicom svojih svitanja

položi na  prostirku  uvala beskraja

RANJENA SLOBODA

Papratima sjete

ušuškana

sunce užeglom toplinom

obojilo grafikon snova zaspalih

iznenađuje me život

krivuljom nagovještaja

napajam mir

nejakim riječima

skrivam se u ambvivalenciji

neznanog labirinta

krilima ptice

ranjenu slobodu branim

bez koketiranja boli

ne osvrćem se

olujama i gromovima

orao me čeka na vrhu nade

osmijehom drskosti na ples smrti zove

a u meni kameleon

neuništivi diše

unatoč lovorima grube stvarnosti

saznajem

sunce je na mojoj strani

RECESIJA

Ovaj život parafriziran je

Kolopletom preživljavanja

Zvanim naučno životna  fantastika

Hitno nam je potrebna pamet mudraca

Svaki dan špekuliramo životom

Pretvorili se u bakalare

Recesija nam uletjela kao svemirski brod

Zalud smo sanjali jagode i šampanjac

Postali smo veterani u aleji našeg umiranja

Iz rapsodije jesenske pretvorili se dvorske lude

Lutamo životnim putima

raspelom sudbe vječnog kraja

više nam ne pomaže ni kanadska šindra

lažiramo gene otkucaja bila

jedrimo  ispranim snovima

život nam soli pamet

raširenih ruku milujemo samoću

ruga nam se bezobraznica

lisica prikrivena

nakorak sreće recesija navratila

naše omiljeno ropstvo života

nego ,imaš li za kruh koju kunu?

Reci mi

Koliko vrijede dodiri

Što čuvaš ih u herbariju sebičnosti

Kupujem tvoje misli razvučene

Alegorijom izlomljene nade

Što gmiže obrazima

Isčekujem žetvu božanskog

Kroz snove kradući kišnicu

Polako znam umire iluzija

ustinjala vatra

lutnjom Stvarnosti snije sunovrate rađanja

Perjem bijesa dotrajalog, lukavošću

Svojom drugom kožom sam te stvorila

Djevičanskom pobjedom čuvala ti gnjev postelje

Izvore pokrila samoosudom, čuvala pokrivač slabosti

Tkala svilu čednosti

Čekajući želju štitila

Da umijem te dahom

Uzvišenog plača

Nijemo bez riječi

Stopivši se u provaliju čežnje

Bedrima tražeći halapljivu rijeku počinka

Uskrsla pokojnika

U naručju spliću

Grčem nasmijani pronašli nit života

TI ZNAŠ ZAŠTO POSTOJIM

Postojim,u svakom slogu tvog izdaha,

neporažena nadmudrujem klati zablude predumišljaja.

Preneraženom žrtvom,na oltaru iščitavanja čežnje,

prepoznajem zvuke  nesigurnosti  koraka.

U rukama mojim miriše želja,

trzajem ogledam se u ljepoti  dječačkog osmijeha.

Tumaram u krugovidu zaspalog  odsustva.

Deponijem utrobe krvari  ponoćna nada,

zamućujem ti um ,ušuškana u bezbrižnost perfidne slagalice snova.

Klepeću sekunde nedostajanja,

Aladinovom svjetiljkom ,označavam ti tragove,

dozivam ozarenim ožiljcima ,još nezaraslim.

Odrazom zapletene tišine ,sakrila se zanesenost pohote ,

hropti vodopadom sutona.

Postojim nevina,bez kišobrana,

Nađoh se na dnu ravnice,dišem ehom utrnulih krila,

zimi pjevam balade o snu,dok strepim u sebi gdje si ,

čuvajući Sunce, umotana u baldahin uspomena.

Pokrij me prahom dobrodošlice,poput stranca u noći,

pokloni mi svoju svakodnevnicu.

Čekam te na zadnjoj stanici  ljekovite istine.

Kroz inje ,uskomešale se strasti od čekanja.

Apatijom samotnih lutanja,levitiram od nepronađenosti,

izlivene mahovine  riječi ,nježnih.A ne volim ih.

Razoružaj me stručkom razglednica,u duginim bojama.

Ne trebam izvještačene rime bez svrhe i reda.

Postojim zbog predumišljaja,jednog iskonskog osjećaja,

spremna sam za ratovanje vatrometa.

Dugo umorna sam  od praznih subota i nedjelja,,

Tijelo mi zjapi gladno,imperfektom radoznalosti,

u igri žeđi i nježnosti srca.

Razbij podmuklost utjehe u slijepoj ulici,Želim stvarnost.

Probudi me,postojim pobožno zaglavljenana leđima tvoje sjene,

utihni buku jauka anđela.Ti znaš zašto postojim,

i bez riječi.

VODENICA DUMANOM LJUBLJENA

            

Istim tokom živim

Kao vodenica naša

Snagom rika potvrđuje

Kolom vodeničkim prebivaju

zapisi stoljeća,

kaziva biljege prošlosti

još se sjećam kola vodenice

noću podno kuće naše

kako tutnji dubinama

po  hrpi   grubog kamena

žuborećim tokom nizvodno Bistrice

starosjedilački dobrotom Gabrijela

Božjim nalogom ocrtava tragove svoje

notnu vlastelu tekućicama oslikava

potocima slapa prekrštava sakrament života

freskama apsida hodnicima klisure Bistrice buja

masivnim tokom vodenica živi

nepresušno  izdašnošću riječnih plutanja

sjedinjuje dah sanja nedosanjanih

hukom groma brašno isijava

raznosi bijelu  jutarnjo magličastu  prašinu

Duman nabujao

Do njega  pećine vape za toplinom proljetnom

Potočnom bistrom vodom stvore se ždrijela duše tihe pjesme

Iskričavi izvor

Usponima visočice  stvara svoju kolijevku

Pjenušavom mramornom bjelinom potocima gravira

Zavjesu ljepote ljestvama vode bistre

koritom vijugavih izvora ispisuje raj nebeski