LAMIJA GREBO

STORIES FROM THE CITY, STORIES FROM THE SEA

Njegova biblioteka je puna tuđih knjiga kupljenih na raznim tezgama, mostovima, u gepecima. Memli i žute, sa blijedim posvetama i ponekom mrljom od kafe ili čaja. Realno govoreći, te mrlje mogu biti i od vina, štoka, supe, soka ili bljuvotine, ali recimo da su od kafe ili čaja. Neke posvete su pisane u žurbi, samo da ispadnu iz ruku. Lažu i rugaju se onako kulturno. Druge pokušavaju da sakriju čežnju u drhtavom rukopisu i rečenicama preslikanim iz srca. Takve rečenice se prepoznaju lako. Zasvijetle ili se pak osjete pod prstima. On kaže da su te posvete poput izgubljenih duša. Lutaju kroz stranice izgubljene i zbunjene, ponekad i ljute. Mrse ti misli i miješaju stranice. Vraćaju te, sakrivaju rečenice i smiju se sa rukama preko usta. Njemu moje šale nisu smiješne. Jedva primjetno mu usta krenu u desnu stranu, brzo se predomisle, a oči dovrše njihovu nakanu. Nekad je to uznemirujuće, a nekad prija. Tada mogu napipati onaj dio duše veličine makovog zrna za koji me ujede njegov pogled sa bogapitaj kojim nakanama. Nevidljive ruke mi se zariju pod kožu, polože palčeve na kičmu i rašire prste preko lopatica. Golicaju i bockaju, a ja ne dišem. Šezdesetšest dana prije mog rođenja jedna Vesna je napisala: "Nije važno koja je tvoja istina, glavno pronesi je kroz život kao svetinju i ne iznevjeri dušu svoju nikada."

GENTLEMEN TAKE POLAROIDS

više ne upadamo u šahtove, ne stojimo zagrljeni na ulici, ne budimo se u starim foteljama među nepoznatim ljudima. sad pijemo mudro, isto tako i šutimo. kada pričamo, riječi su poput žive. kada ljubimo, usne su poput šmirgl papira. danas volimo, a sutra shvatamo da više ne volimo. gradovi gore pred našim očima, pepeo se lijepi za tjeme i šarenice postaju ljubičaste. mi dajemo mirise bojama. i ne puštamo te u ovaj svijet.

NA STANICI

Danas je na pijaci bila jeftina prasa. I gljive. Svi na stanici su imali bar pola kile u kesi. Odokativno. Žene su pušile i gulile klementine. Neki stariji čiko je iz sve snage zalijepio zelenog ”patka” na trotoar. Svašta saznaš posmatrajući ljude. Bez ijedne riječi. Meni su se jele kisele jabuke i bila sam sva mala i depresivna, omotana sa četiri metra ljubičastog šala. Tapkala sam u blatu, dok je neki mali provodio bijesne gliste materi, a njegova sestra obučena kao kosmonaut lizala sline. Onih desetak minuta koliko čekaš autobus se pretvori u desetak sati dumanja o čemu stigneš.

Rekao je da ću jednom napisati nešto što neće biti zakurac kao ovo dosad, samo da ponovo uzmem olovku u ruke i prestanem biti lijena k'o trut. Da se često znam pretvoriti u Marijana Bana kad pijem i da u crnini izgledam najbolje. U njegovim očima odmaraju tamni oblaci. Hodam sporo i bez kišobrana.

U autobusu su nekom čovjeku ukrali novčanik.

NADINA SREĆA

"Majku ti milu, zamale. Vlado zamale dobih. Uze kučka prije mene, Vlaaaado.", derala se Nada iz kuhinje. Posljednjih 35 godina bavi se raznim nagradnim igrama i testira sreću koja svakom čovjeku stoji ispisana na dlanu nevidljivom tintom. Nikada ništa nije dobila, pa čak ni na tomboli. Ni onaj Podravkin kalendar je nije zapao, a 15 dana ravno se molila Bogorodici i palila svijeću. Kad ga nije dobila, sve je redom nabila na kurac počevši od Bogorodice. Poštar Ramiz bi se kleo dinom i imanom da ništa za nju nije stiglo, a ona bi tužno odahnula i slegla ramenima brišući ruke od blijedu kecelju.

Nada nije imala mnogo sreće u životu. Uprkos njenoj želji dadoše je čovjeku kojeg nije voljela, na kojeg se dugo nije mogla navići, izrodila je djecu koja su joj bila potpuno strana i uklopila se u milje nesretnih žena što čekaju povoljan vjetar da otpuše tugu. Vlado je bio šofer i rijetko dolazio kući, a djecu je valjalo odgojiti. Kad već njega nije bilo tu, odlučila se za još jednu stvar koja je izašla iz raja odmah nakon što je ona ženturača pasjojjebomater nagovorila onog pametnog i poštenog čo'eka nedanijehtiovećnijesmiodajeodbije da uzme jabuku, pa ih Gospod istjera iz raja k'o kelner posljednje pijance iz birtije kad već počnu da se pišaju u gaće i kad je fajront. Nada se odlučila za pomoć batine. Ranom zorom bi se budila da naloži vatru i napravi doručak za gladna usta, pa bi probudila nejač. Deset malih ručica bi trljalo deset snenih očiju. Deset bosih stopala bi se spustilo na hladan pod i streslo se od zime. Petero usta bi zijevnulo k'o peš, a na pet obraza bi Nada spustila po šamar onako preventivno. Dan za danom se nizao u sivu struku perlica od čežnje. Gotovo, pa preslikani u svojoj monotoniji prolazili su ostavljajući za sobom godine kuhanja, pranja, robovanja. Vlado bi s puta dolazio umoran, svaljivao se k'o klada pored nje i zahrkao istog trena. Ona bi još dugo osluškivala kako spava i prevrtala se ne bil' ga kao slučajno probudila i osjetila njegovu ruku između bedara. Ali on bi i dalje testerao, a ona bi se uspavljivala mislima o onom malom što radi kod Ibre u mesari. Kad prihvati onaj teleći but, pa raspali satarom, odmah je trnci prođu, božemeprosti.

A onda je jedan dan otkrila nagradne igre. Veselo je rezala kupone, skupljala ih i lizala onaj kuverat i markicu k'o onu stvar, da prostite. Ni Vladu nije iščekivala koliko poštara. Sanjala je o Sarabon paketu i Vegetinoj kecelji sa onim brkatim kuharom što namiguje. Zatim su se pojavile i one na televiziji, pa nazoveš u program, odgovoriš za šta služi deterđent i dobiješ poklon paket "Dite" iz Tuzle. Zvala je svaki dan. Počevši od jutranjeg programa do kviza prije Dnevnika. Zvala je danima. To joj je postalo najvažnije. Samo jednom da dobije. Jedan jedini put. Napokon je jedno jutro umjesto zauzeća telefon zvonio. Uspjela je da dobije, iako je čekala preko 15 minuta slušajući jednu te istu melodiju. Kada su joj postavili pitanje srce joj je stalo i jedva je promucala odgovor:

"Alo, Nada je. Imaju kiflice s vanilijom, višnjom, jagodom i lješnjakom."

"Tačan odgovor, Nado. Dobili ste poklon paket u vrijednosti od 45 KM od ...", dalje nije čula, a kasnije se nije ni sjećala kako je ostavila podatke u režiji. Bila je presretna i uvjerena kako joj se sreća napokon okrenula. Dobila je na nagradnoj igri. Ona. Koja nikad ništa nije dobila, sem onda onog  kurvanjskog svraba od Vlade, poklon neke kurvetine iz Budimpešte.

Uskoro je na vrata zakucao poštar s velikim paketom pod rukom.

"E, pa čestitam Nado. Bilo je i vrijeme. Tebi paket. A evo Vladi", pa se zarovi u torbu, "čestitka od Telekoma.", namignu, pa produži niz ulicu.

Zatvorila je vrata i produžila u kuhinju čvrsto stežući paket u rukama. Dodala je Vladi kovertu i sjela kod prozora. Nije znala kako da se ponaša u tom svečanom trenutku otpakivanja. Prstima je prešla preko svoga imena i nasmijala se. Učinilo joj se da je u daljini čula Vladu kako joj psuje sunce Isusovo zbog telefonskog računa, ali to nije bilo važno. Vrijeme je zaledilo njen osmijeh i radost. Više nikada nije dobila ništa. No, to više nije ni bilo važno.