KORNJAČA
-
Ne budi luda. To je samo kornjača – govorio je, još
bunovan.
Meni to, sasvim sigurno, nije bila
samo kornjača. Bila mi je onoliko samo kornjača koliko ti je prvi poljubac samo
poljubac i prvi porod samo porod. Sve bi u životu moglo biti samo to, i
kornjača bi mogla biti samo kornjača da je nisam dobila od brata, da nisam
odrasla s njom i da njenu smrt nije skrivio baš on i baš u takvim okolnostima.
- Samo, samo... Ništa nije samo! –
vikala sam, a on je pokrivao glavu jastukom. Zatim sam, kako već zakoni bijesa
nalažu, uz tresak vrata, izjurila iz stana i našla se na ulici niz koju se
slijevala voda od kiša što već danima i noćima nisu prestajale.
U blizini našeg stana je malo i
trošno rudarsko naselje načičkano barakama. Ispred baraka stolić i klupe,
poneki luk i krompir posijan u dva-tri kvadrata baštice, okupan kišama i
ugljenom prašinom iz obližnjeg rudnika. Ulice uništene erozijama, dječaci na
biciklima sa kriškama hljeba u rukama. Jedan od tih dječaka mogao bi biti moj
brat. Jedan od njih, koliko danas, mogao bi se utopiti u rijeci, rijeka ovdje
voli podivljati. Jedan od tih dječaka sasvim se sigurno zove Damir, Damiri su
ovdje česti. Jedan od njih sasvim sigurno vozi bicikl bez pomoći ruku, a
ponekad ga digne na zadnji točak i sasvim dobro savladava rupe i druge prepreke
u svojoj ulici, a i šire. U toj ulici, kratkoj i slijepoj, stalo je vrijeme i
Damiri još uvijek žive vani, a samo spavaju unutra. U toj ulici, želim
vjerovati, postoje akvariji, u akvarijama kornjače, ne samo kornjače, već one
prave, male, riječne, što stanu u dječiji dlan i žive bogzna koliko dugo dok ih
neko ne ubije i nastavi spavati.
- Uh. Ja bih ga ostavio! – kaže
onaj najniži, a najstariji, punih usta.
- I ja. Znam te kornjače, mogu one
živjet i sto godina. – dodaje mlađi.
- Da. To su one što ih okreneš na
leđa, pa one dođu do ruba akvarija i gurkaju se o zid sve dok se same ne okrenu
na trbuh. – kaže onaj jedini bez bicikla, što sjedi na stepenici.
- Nisu to leđa, već oklop.
- Šta ima veze.
- Ima. Kornjači leđa niko nije
vidio. Bar toj, ona nikad ne izlazi iz oklopa.
- Ima ih ovdje na obali. Možemo vam
naći novu.
- Nema potrebe – zahvaljujem se –
Ovo je bila posebna kornjača.
- Onda ga ostavite. Onda on nije
poseban – poentira onaj najmudriji, a najmlađi, pravi Ivan iz ruskih bajki.
U tom rudarskom naselju, u maloj i
slijepoj uličici, razgovaram sa dječacima a da nijednom ne znam ime, mjesecima
već, otkad smo se doselili tu. Njihove mame su negdje iza zavjesa, sve je tamo
nevidljivo osim njih na ulici, u koje god doba dana dođem. Izlazim iz ulice
mokra i pokisla, oni ostaju pred svojim barakama, puni mudrosti o odnosima,
vezama, muškarcima, ženama, kornjačama i rijekama.
Kofeinska ovisnost tjera me nazad u
stan po zaboravljeni novčanik. Ulazim, iza zatvorenih vrata kupatila curi voda,
on pere zube ili se brije, sve je i svuda voda, voda iz koje mi je brat prije
dvije decenije izvukao kornjaču, voda koja ga je i ubila, voda koja ne prestaje
padati s neba danima i noćima, voda u rupama u asfaltu male rudarske ulice,
voda u cijevima, voda u pipama, voda za zube, lice, bradu, žeđ, mamurluk.
Uzimam novčanik, ne uzimam kišobran, na vlažnom i rosnom akvariju lijepim papir
na kojem piše nešto uvredljivo i ružno, nešto što se ne citira, nešto o
pijanstvima, nešto o odnosima sa ljudima koji pijanim dahom kažu da su kofer
bacili na kornjaču i da je valjda mrtva, jer valjda je zgnječena, jer sve je
valjda kad piješ i kad ti se stvarnost muti kao nabujala rijeka.
Moj brat se zvao Damir. Imao je
jedanaest, ja sam imala sedam, on još uvijek ima jedanaest, ja imam dvadeset i
sedam. Rado pričam sa dječacima na biciklima, oni znaju razne stvari. Rado
hodam uz rijeku i kisnem. Imala sam jednom posebnu kornjaču i jednog dečka sa
kojima sam provela četiri duge godine. Bile su to samo godine i samo dečko.
Uzimam duplu kafu i veliku čašu
vode. Ipak volim vodu.
Lamija Begagić
Rođena u Zenici, 1980.godine.
Diplomirala je na odsjeku za Književnosti naroda BiH na Filozofskom fakultetu u
Sarajevu. Objavila dvije zbirke kratkih priča: Godišnjica mature (Beograd-Sarajevo, 2006.) i Jednosmjerno (Beograd, 2010.), iz koje je i priča Kornjača. Za priče dobila mnogobrojne
nagrade i priznanja u Sarajevu, Zagrebu, Vitezu, Prijedoru, Fojnici... Urednica
je dječijih magazina Kolibrić i Palčić. Živi u Sarajevu sa suprugom i
dvoje djece.
Nema komentara:
Objavi komentar